Monday, January 14, 2008

Prvomajske zurke

 

Deo svakodnevnog života stanara petospratnice na Dorćolu bila je, svakako, i muzika. U prvo vreme, kada sam se tek doselila u stan na petom spratu (bez lifta), samo ponekad bi se iz po nekog stana čuli taktovi.

U prizemlju su se iz stana gospodja Milje smenjivali zvuci bel canto opera Rosinija i Donicetija. Ponekad bi me iznenadila i po koja kancona Djanija Morandija. Komšija Režiser je voleo Morikonea, što je valjda i razumljivo. Na trećem sprati je bilo tiho, makar što se nota tiče, da bi na četvrtom komšijska deca, dečaci, odrastali uz rok, ali i domaći Novi talas. Uostalom, jedno od mesta za izlazak tu blizu je i bio Kino-klub, u kojem su redovni bili Idoli Vlada D. i Boža bubnjar.

Kod nas, na petom, bilo je prilično neutralno. Nada je slušala trendovsku muziku, ali bi se potkrala i Josipa Lisac, Arsen Dedić, Zdravko Čolić. Moj ukus je bio, ako ništa, tiši, a ostatak stanara je bio muzički neutralan. Do Laleta.

Više se i ne sećam staraca koji su pre Laleta živeli u stanu na petom spratu. Mirni, tihi, zamenili su stan uz doplatu i otišli u Borču, da krckaju šaku deviza koji su dobili ali koja im je puno značila u tim vremenima. Ubrzo je njihovim putem otišla i komšinica Olgica, iz stana baš preko puta mog, ali ne u Borču već u Žarkovo. Komšije sa trećeg su zamenili veliki stan za manje, pa se sin preselio u veći od dva, a roditelji u garsonjeru na vrhu Bulevara.

Novi stanari su doneli i neke nove manire. Tada je, valjda, pala i prva kesa s djubretom direktno kroz prozor baš pored kontejnera. Kiseli kupus je mirisao do leta, a pošto je zaposeo terase, kante za otpatke su zauzele mesto levo ili desno uz ulazna vrata. Kućni red je izgubio svoje značenje, a komšijsko kafenisanje se svelo na ogovaranje „s nogu”, u prolazu.

Lale je obožavao narodnjake. Uz njegov imidž pijanca išlo je, valjda, da bude i veseljak, pa se iz njegovog stana i kad on jeste, ali i kada nije tu, skoro uvek sem kada spava, čuli Lepa Lukić, Halid Bešlić i neki čija imena naravno da nisam zapamtila.

Dobro je bilo dok je jačina zvuka bila razumna, ali kada krene „Neću, neću, dijamante” a da su decibeli preko 150, onda je bilo malo previše.

Tortura nekim najnovijim hitom trajala bi danima. Vesne Zmijanac nas je dotukla jedne godine. Lale je uživao da „Ori Mile al’ duboko” vikne na sav glas „Ori Lale…”. A kad drekne, zvučao je kao iz mog kupatila!

Zimi smo još nekako i izdržavali, ali leto je donosilo nevolje. Otvoreni prozori su zvuk prenosili direktno do ušiju svih komšija u punom volumenu.

U zgradi do naše, onoj što se pod devedeset stepeni naslanjala na zajedničko dvorište, porodica koja je živela na istom našem, petom spratu, svakog prvog maja je odlazila u vikendicu. Situacija s benzinom je poremetila odlaženja vikendom, ali prvi maj nisu propuštali. Iz godine u godinu su okupljali društvo, tamanili pečenje i sve što ide uz to pečenje.

Deca su išla s njima sve dok  nisu stigla do godina kada je odlazak bilo gde s „matorcima” gore nego smrtna kazna. Onda su, naravno, koristili priliku da, dok je prazan stan, naprave žurku.

Te žurke su bile poznate u kraju. Danima pre toga se pričalo ko je pozvan, a ko ne. Htela, ne htela, na svakom koraku bih čula komentare, a kroz prozor sam, isto tako htela ili ne i te kako videla ili čula pripreme. Donosili su piće, razmeštali nameštaj, preslušavali muziku.

Žurka bi počela odmah posle dnevnika, valjda. Komšija policajac u penziji je uspeo da izdejstvuje da na miru odgleda partijske preporuke u pola osam, upornim zvonjenjem na vrata roditeljima, iz godine u godinu. A kraja mladalačkog okupljanja kao da nije bilo.

Naravno da sam mogla da preživim jednu noć buke, bez obzira što su slušali i ono što ja slušam. Tempirala bih ipak da i sama dodjem kasno, znajući da je tako najbolje za moje živce.

Problem je bila Nada. Posle nekoliko sati U2, Guns N Roses i Metallica, ona je postajala nervozna. Mozak joj je tada radio hiljadu na sat. Torba na glavi i beli caršav su pomogli u „slučaju Milja”, a za ovaj slučaj u susednoj zgradi…

Gospodja Nada je imala rešenje i za to! Otvoreni prozori su pružali neograničene mogućnosti. Svake godine, ali baš svake je baš za prvi maj na pijaci birala najsitnije krompire, one već proklijale, bele od raznih prašaka za očuvanje, malo usahle. Onda bi, kada joj već daleko iza ponoći dojadi susedska žurka, krompirima gadjala njihov otvoren prozor, to jest stan!

Uvek bi se našao na žurci neko dovoljno trezan kome mi palo na um da bi mogli malo i da utišaju makar u tih tri, četiri, pet izjutra, a ne samo da sitnim krompirima gadjaju sve prozore (tačnije, stanove sa otvorenim prozorima) u susednoj, našoj zgradi.

Nada je, ispostavilo se, ponovo imala dobar recept za rešavanje problema s komšijama.

Laletov slučaj, teže rešiv, dobro je apsolvirao Ljuba sa drugog sprata, sa iste vertikale. Kako Lale krene sa Halidima i ostalim žalopojkama, on bi puštao, na daleko jačem ozvučenju - Vagnera!!!

Posted by MMMila in 21:04:19 | Permalink | No Comments »

Sunday, January 13, 2008

James Howden zidni sat gospodja Milje

Gospodja Milja iz prizemlja, Bog da joj dušu prosti, bila je predratni profesor Prve ženske gimnazije. Osim nemačkog, predavala je i latinski i francuski. Upoznala sam je kada sam se preselila u tu petospratnicu (bez lifta) negde na prvoj godini studija. Njena porodična kuća je bila do sedamdesetih baš u dvorištu te zgrade. Kada su je srušili, gospodji Milji je pripao dvosoban stančić u prizemlju, u kome je mirno živela sa suprugom, predratnim mašinskim inženjerom, nemačkim djakom.

 
Kada je ostala sama, sve u njenom životu je postalo komplikovano. Više nije mogla da lako sidje do prodavnice iako je samo 2 puta po 8 stepenica i još 10 na ulazu, do ulice. Provijant joj je donosila patronažna sestra, jedna mala crvenkosa, sredovečna zena, uvek preterano našminkana i preterano bučna. 

 
Gospodji Milji su najvise nedostajale setnje po Tasmajdanu, koje je praktikovala jos od vremena kada je izvodila guvernanta pocetkom proslog veka. Umesto na Tasmajdan, tih godina je svako popodne izlazila u hodnik zgrade, pa je, pridrzavajuci se uz gelender, isla hodnikom od svog stana, do druge strane. Korak po korak, dva puta je bilo dovoljno za slatku gospodju.

 
I za te “setnje” je morala biti doterana, kako to nalaze etikecija. Dok je mogla, dok su je drzale oci, bila je nasminkana. Malo karmina, maskare, skoro neprimetno rumenilo (vise postignuto stipanjem obraza, nego hemijom), to je bilo dovoljno da se pojavi ispred vrata. Kasnije je bilo bitno da samo ogrne mantil, kaput ili dzemperic, u zavisnosti od godisnjeg doba.

 
Uvek sam volela da s njom razmenim po koju rec na hodniku. Uvek je imala po neku pricu. Jednom mi je objasnila kako je pre rata bilo normalno nositi sesire. Ona ih je, kaze, imala za svaku priliku: pozoriste, setnju, posete, pa cak i za pijacu. Drugi put mi je pricala o svojim heklanim rukavicama. Na svaki moj modni detalj koji je primecivala, imala je neku svoju pricu: o torbama, tasnama, maramama, esarpama…

 
Imala je obicaj da me zamoli da joj “doteram” sat. To je bio jedan stari, zidni. Dok je gospodja Milja mogla bez naocara, sat je uvek bio besprekorno ulasten, u mahagoniju se moglo ogledati. Posle vise i nije bilo tako, ali starina sat se nije dao.

Uvek bi mi dala belu rukavicu, otljucala mi vratasca, da se ukaze mehanizam za navijanje. Ja bih to uradila pazljivo, kljucem koji je visio sa unutrasnje strane. Zatim bih pazljivo zatvorila vrata, skinula rukavicu i sacekala da ih gospodja Milja zakljuca i kljucic koji je visio sa zlatnom kicankom obesi na civiluk pored vrata.

 
 Sat me je fascinirao. Znala sam da je star, vredan. Na brojcaniku, ispod kazaljki, bilo je ugravirano “Howdon”. Gospodja Milja mi je ispricala da je da ga je njen suprug dobio davno, kada je za jednog engleskog fabrikanta uradio neki veliki posao, tamo neke davne godine.

 
Sat je, inace, radio perfektno. Navijao se na osam dana, a kada bih proverila telefonom tacno vreme, skoro da se ne secam kada je bilo neslaganja. 

 
Gospodja Milja je nestala tiho, od starosti, mislim i tuge za svojim suprugom. Istopila se. Ja sam se odatle odselila, a kada sam ne bas tako skoro bila u poseti, stan u prizemlju je upravo zakljucavala, mala, bucna, crvenokosa patronazna sestra, jos vise nasminkana, u astragan bundi. Usla je u nova “besna” kola svog inace nezaposlenog ozenjenog sina.

 
Komsinica mi je rekla da sat nije vise u predsoblju.
Posted by MMMila in 09:06:09 | Permalink | No Comments »